Crtice moje mladosti

Kad mi je bilo 4, umrli su mi djed i nena. Ostali su mi po jedni s obje strane, oceva maa i mamin otac. Roditelji bez kontakta i sa jednim, i sa drugim. Ja vragolan i moj deda nije postojalo za moje poimanje. Sjecam se isjecaka nekih zivotnih okolnosti vezanih za njih. Sve se to mnogo godina kasnije popravilo i dobilo neki sretniji epilog. Kako za koga, jer mi srce cijepa kad shvatim da nisam provodila djetinjstvo pored njih i nemam sjecanja kakva imaju mnogi koji su odrastali uz svoje.

Kad mi je bilo 6 i kusur, krenula sam u osnovnu skolu, koju sam zavrsila tako sto nisam bila omiljena nikome (osim pojedinim profesorima). Sa 14 sam u istoj toj skoli bila “pametnjakovic”, “streber”, “debela krava”, “ruzna”, “glumi Zlatokosu”. Iskoristit cu priliku da napravim kratku digresiju i da vam opisem djevojcicu koja je mnogo voljela da uci, kojoj je otac od najranijih godina donosio knjige iz lokalne biblioteke, puniju i rumenu djevojcicu, zeleno-plavih ociju, smedje-zlacane kose koja prekriva cijela ledja. Djevojcicu koja se tada pocela povlaciti u sebe iz gore navedenih komentara, i danas sa 20 i kusur godina vuce za sobom sva ta ponizavanja (koja su se kasnije nastavila desavati i kroz neke ljubavne pokusaje). Sjecam se, (moja draga Ticerka se ne moze sjetiti-ako budes ovo citala: ljubim te 🤍), kad nam je dosla ta jedna kul Ticerka u osmi razred da mijenja moju tadasnju razrednu, i kada je nakon kratkog perioda morala da ide dalje, niko je nije mogao naci na fb. Tada je imala neki alijas i tamo. Ja mali Serlok sam uspjela da je pronadjem i da joj se zahvalim za sve. Tada je postavila screenshot moje poruke i napisala kako sam ta neka posebna ucenica za nju. Ispod njene objave, tada sam procitala komentar koji je isao nesto kao “Ovo je sigurno najmanje omiljena ucenica u razredu koja se dokazuje samo nastavnicima i niko je ne voli”. To mi je tada, na svo negativno iskustvo, za moje samopostovanje, samopoimanje i projekciju bio posjednji ekser u kovcegu. U zemlju sam propala od stida i srama sto sam poslala tu poruku.

Kad sam imala 16, tada mi je brat otisao u inostranstvo da radi, moj najveci oslonac, moja najveca podrska. Nije bio sa mnom do moje 20e godine. Tada se vratio u moj zivot samo nakratko, na jednu ipo godinu. U toj godini upoznao zenu koja ga je odvojila od citave porodice. Ne samo roditelja ili mene, nego citave porodice i svih njegovih prijatelja. Pritom, jedini kontakt je ostvarivao sa mamom i sa mnom. Je li dovoljno da kazem da sam rodjenog brata srela u Konzumu prije 2 dana i da je samo prosao pored mene? Moj najveci oslonac i ja se ne poznajemo vise. Dusa mi se kida na dijelove.

U medjuvremenu, najljepsi raspust (koji je trebao biti) na prelazu izmedju pocetka faxa i mog kraja srednje skole, ja sam provela cisteci kucu, peruci ves, praveci hranu za cetveroclanu porodicu, radeci teske fizicke poslove i pritom brinuci se o mojoj mami. U martu te godine me moja mama pokusala udaviti. Golim rukama. Nakon sto je dobila napad panike i uletjela mi u sobu u 1 sat iza ponoci. Dva mjeseca nakon toga je trajala borba da dodje do psihijatra koji je onda odbio da je hospitalizuje samo zato sto je smatrao da to ne zasluzuje i da ima dovoljno dobru podrsku. Mene kao medicinara i mog oca koji je rekao: “Doktore, vrati mi molim te moju zenu, nije mi se nasmijala posljednjih 5 mjeseci.” Tesko depresivno stanje. Ne epizoda, stanje.

Tada sam ja prolazila kroz raznorazne situacije, od toga da sam je skupljala i podizala sa poda hodnika gdje sam je nalazila skupljenu u fetusnom polozaju dok se gusi od plakanja. Gdje sam je morala skidati, uvoditi u kupatilo, presvlaciti jer nije mogla da to sama uradi, gdje u mnogo momenata nije mogla da me prepozna i dozivljavala vidne i slusne halicinacije. I ne, depresija nisu fensi stolice, psiholog sa naocalama i fensi rokovnikom koji te pita kako si. Godinu ipo dana nakon svega toga sam se budila iza pola noci, prividjalo mi se da mi mama ulazi u sobu, znala sam je vidjeti iznad kreveta, lupanje srca i znojenje kroz sve to, na svako iznenadno suskanje sam se trzala i dugo nisam mogla da dodjem sebi.

Upisah i taj cuveni fakultet, i evo, cetiri godine poslije ne znam kako ili u cemu mi je prosao. Radim teske poslove i pomazem svojima kroz sve. Da vam opisem jedan ljetni dan? (Ustani u 6, natovari sa ocem prikolicu bala sijena, vrati se kuci, tusiranje, odspavaj sat vremena, rucaj, idi opet po prikolicu bala sijena, tusirsnje, sjedni uci do 12, do 1 i lezi spavati do ujutro). I tako mi prodju ispitni rokovi, a opet sam kroz sve ove godine cistila godinu u augustu najkasnije, slomljena od posla i od svega. Onda dodje kolegica koja mora iza sebe da opere sudje od rucka i kaze: “kako mi je tesko”. Pa, vjerujem. Svakom njegovo breme najteze.

Od ljubavi i simpatija od 16e godine sam dobivala samo traume. S prvim poljupcem kojeg sam se plasila (Izvini sto sam te se bojala.), jer sam bila toliko neosvijestena u tom smislu i toliko mi je bilo rano (ocito) da sam dosla kuci i danima plakala jer sam mislila da sam losa osoba. (Avaj, niko se ne ljubi!). Do drugog momka koji me nagovarao na seks kad god je mogao, i pitao se zasto ga konstantno odbijam i okrecem temu (sto li bas?), do onog poslije njega koji me pored istog tog nagovaranja na seks, vrijedjanja toga kako izgledam u jednom momentu poceo daviti (da, doslovno) i onda rekao “ha ha salim se”, i na kraju naravno saznam da je spavao sa 3 razlicite cure kao i sa bivsom dok sam bila na ekskurziji. Kad sagledam iz ove perspektive, bili su stariji od mene i sta sam drugo ocekivala.

Kroz sve moje veze se ponizavanje protezalo, i bilo takvo da tacno i sad mogu nabrojati sta su mi govorili. Slika o sebi mi je bivala narusavana godinama, pa i dan danas u momentima toliko postanem svjesna sebe da me razmisljanje paralizuje.

Ono sto iz ovih kratkih crtica pregleda mog zivota mogu shvatiti jeste da sam se u zivotu pronasla kao neko ko pomaze. Drugima. Jer sam cijeli zivot bila drugima psihoterapeut, rame za plakanje, kasnije vidala i one prave rane kroz svoje skolovanje i sad kao krunu skolovanja postajem mali defektolog. Kako simbolicno.

I znam da je najvaznije iz crtica moje mladosti to da se idalje trudim svim silama biti dobra osoba. Nekad navece placem jer mislim da nisam dobra osoba, i to mi je ostalo jos iz perioda kad sam imala 5 godina. Ponekad imam osjecaj da mi je to kao rudimentarni organ moje duse. Sluzi samo za plakanje, jer: “Kakooo sam ja losaaa osoba”. Grozno.

I znam da iz crtica moje mladosti ostaje to ds idalje citam, i idalje pisem pjesme za sebe, i idalje sam nepopravljivi romantik i da mi je u ovom kratkom zivotu misija da sa kutijom alata hodam okolo i popravljam ljude.

Pa, ako vam treba popravka, javite se.

Do citanja, (ili prelijetanja teksta ocima),

ćus. 🤍🍀

4 komentara

Komentariši