Nismo svjesni da je kraj.

Ponekad nismo svjesni da je kraj. Zaboravljamo da kraj neminovno mora doći, i odbijamo da u stvarima vidimo ono “posljednje”. Ne slutimo da su ceduljice sa formulama iz fizike ono posljednje napisano da “prevarimo” nekoga za naš boljitak, ali godinama poslije nastavljamo da varamo život onda kad nam nimalo nije dobro. Smišljamo nove formule i postajemo naučnici života koji nikako da dobiju Nobelovu nagradu…nizašta. Kad pred kraj srednje skole oštrimo grafitnu olovku, ne slutimo da je posljednji put kada ćemo moći da brišemo išta što smo napisali. Hrabro i mudro uzimamo hemijsku misleći da smo zreli pa ispisujemo stranice života ne sluteći da ovaj put ne postoji gumica, jer, mastilo se ne briše. Dok oblačimo košulju za maturu, ne razmišljamo da nam majka posljednji put pegla stvari. Kasnije naučimo da je život mnogo lakši bio onda dok je ona bila tu, pa bezuspješno pokušavamo popeglati loše navike, greške i pogrešne poteze godinama poslije. Nekad pred kraj faksa, trčeći da stignemo na bus za posljednje predavanje, ne slutimo da je to posljednje stizanje na posljednju bezbrižnu stanicu života. Odatle kreću neki drugi busevi iz kojih iskačemo na nepoznate stanice, sjedamo u auta kao vozači i zapravo se do kostiju plašimo jer pojma nemamo kud da vozimo. Znamo gdje je gas i kvačilo, i shvatamo da je to jedino što znamo. I nismo svjesni da je kraj. Da jedemo posljednji sendvič u onom omiljenom fast foodu, da posljednji put kažemo “Dobro jutro” onom namrgođenom vozaču u sedam ujutro, da neke ljude posljednji put srećemo, da čitamo posljednje redove skripti koje su došle iz nepoznatih izvora. I sve je tako bezbrižno, a tako posljednje. Ne slutimo da je kraj. Zaboravljamo i potiskujemo, on nas ipak nekako sačeka…na kraju. Odbijamo da u stvarima vidimo ono posljednje, jer je tako otužno i olovno teško. A opet, sve nam na kraju miriše na nešto novo iza svega. Jer, koliko god bilo kao floskula, svaki kraj je novi početak za nešto drugo. Novi početak sa starim navikama, neostvarenim snovima koji trepere u nama i nekim novim “ja” koje pupa i tek treba da procvjeta.

Komentariši